Goran Koši: Kada je Fuis prvi put na biciklu prošao Viroviticom, zakotrljala se ideja o Fra Ma Fu festivalu

Da se Franjo Fuis nekim čudom pojavio u Virovitici, na festivalu održanom u njegovu čast, tih rujanskih dana godine 2015., kada je sunce žmirkalo u dostatnim količinama, a svi, baš svi su bili složni da upravo ovako izgleda bablje ljeto, prepoznao bi svoj bicikl – tako počinje reportaža Martine Olujić Ovim putem, gospodine Fuis s prvog Fra Ma Fu festivala. Franju Fuisa koji je na festival doista došao na svom starom biciklu, s kačketom i sa svojim nepobjedivim osmijehom, utjelovio je glumac Goran Koši. “Ali, mama, Franjo Fuis je ovdje… ” – zapisala je Marina Olujić kako su Virovitičani dočekali Fuisa. Ali ne samo za djecu, već i za odrasle, Fra Ma Fu festival u Virovitici ne bi bio potpun bez legendarnog reportera na starom biciklu, koji nas prolazeći gradom živo vraća u vrijeme kada je slavni reporter obilazio Hrvatsku.

S Goranom Košijem razgovaramo kako je i kada nastao lik Franje Martina Fuisa na biciklu, o mikeškim običajima kojima dočekuje novinare te o glumačkim dostignućima i sljedećim izazovima.

* I ove godine na Fra Ma Fu festival dolazi Franjo Martin Fuis na svom biciklu. Kako je nastao lik Franje Martina Fuisa, koji se prvi put pojavio na postavljanju spomen-ploče u Bečkoj ulici u Virovitici? Što je za vas kao glumca bilo najvažnije za lik Franje Fuisa?

– Te 2008 godine pitali su me mogu li provozati se biciklom dvadesetak metara i izgovoriti otprilike dvije kartice teksta. Odgovorih – da, mogu. Tako je to otprilike počelo prije devet godina. Radilo se o tome da Fra Ma Fu u Bečkoj ulici susreće Mikeša, kojeg glumi Mijo Pavelko, i započinju razgovor o današnjoj Virovitici. Tada je bila riječ samo o kratkom performansu. Za mene kao glumca tada je bilo najvažnije naučiti tekst, nabaviti kostim, stari bicikl i fotoaparat. Ovom prilikom zahvaljujem se Matiji Turkalju koji mi je posudio aparat a isti mu još uvijek nisam vratio punih devet godina. A ono što je uistinu najvažnije je to da se od toga dana počela kotrljati ideja o Fra Ma Fu festivalu. Zahvaljujući Goranu Gazdeku u ove dane očekujemo treći Fra Ma Fu festival. Da se zaista radi o odličnom festivalu potvrđuje prestižna turistička nagrada Povelja F.E.S.T koju je Goran lani primio. Stoga mu ovaj put još jednom čestitam.

* Kako novinari na Fra Ma Fu festivalu reagiraju kad im se Franjo Martin Fuis pridruži na tradicionalnoj virovitičkoj zakusci? Kamo će Franjo Fuis voditi novinare na ovogodišnjem festivalu?

– Moram priznati da sam u svom životu rijetko susreo ljude koji nisu pokleknuli pred opojnim mirisom domaće slanine, kobasice, luka i paprike iz našeg kraja pa bio on i sam novinar. Pogotovo ako se opušteno sjedne na dekicu na travicu pa se trgne još i hladan Dubravkov Mikeški Zmaj koji izmami osmijeh svakom novinaru. Otprilike tako reagiraju. A onda još novinari iz Istre priznaju da je Mikeški zmaj bolji od bilo koje istarske medice. Ima li što ljepše?! Dekica će biti i ove godine, slanina i kobasice se suše, luk i paprika još su u vrtu, a Zmaj duboko u hladnom. Lokacija će ostati tajna.

* U okviru prvog Fra Ma Fu festivala odigrana je predstava “Nećeš, razbojniče!”, koja je proglašena najboljom predstavom na festivalu komedije i satire Murtalije, a vi ste osvojili nagradu za najbolju mušku ulogu. Koliko vam znače nagrade za kazališne predstave? Što se nakon nagrade mijenja?

– Nagrade su sastavni dio ovoga posla, kada ju dobijete sretni ste jer to znači da je netko prepoznao vaš trud, a kada ju ne dobijete – ne očajavate. Nakon nagrade kod nas se ne mjenja ništa. Sutra ti je opet nova proba, pa premijera, pa predstava, pa opet proba, premijera, predstava, proba… Kao kod Rilkea – “Živiš i dalje u kruzima koji se šire. Neki puta šire, neki puta uže, a ti njima sve više obuhvatit žudiš”.

* Poznaje vas i tv-publika. U kojim se ulogama bolje osjećate – u televizijskim ili u kazališnim?

– Još uvijek su mi draže kazališne uloge jer je kazalište živo i u neposrednom si kontaktu s publikom. To je jako lijep osjećaj u kojem još uvijek uživam.

* S virovitičkim glumcima Draškom Zidarom i Mijom Pavelkom nastupate u predstavi “Pokopaj me nježno” koju je napisao i režirao Ljubomir Kerekeš. Kako je došlo do suradnje s Kerekesh Teatrom? Koliko su glumci virovitičkog kazališta cijenjeni izvan Virovitice?

– U veljači ove godine sastao sam se s Ljubomirom koji me je pitao želim li u njegovoj predstavi “Pokopaj me nježno” igrati jednog od grobara. Samo pitanje me je zaintrigriralo a isto tako tematika i lik. Poznavajući Ljubu i njegov rad bez puno razmišljanja sam pristao. I eto, u nepunih 6 mjeseci iznjedrili smo predstavu i mislim da smo napravili dobar posao. Držim da su glumci virovitičkog kazališta cijenjeni izvan Virovitice budući da često gostujemo izvan Virovitice, što s vlastitim predstavama, a što kao glumci gosti u nekim vanjskim kazalištima i kazališnim trupama. No ipak je najteže biti prorok u svom selu.

Sandra Pocrnić Mlakar

 

Comments are closed